Svježa kao paradajz: Suvremena makedonska umjetnost razotkrivena i razokvirena

u utorak, 17.lipnja 2014.

Otvorenje u 19:00h

Galerija Kazamat, Jagićeva 2(Tvrđa), Osijek

 

 

 

 

Umjetnici:

Stanko Pavleski,
Vesna Dunimagloska,
Gjorgji Krsteski,
Nataša Jakimovska,
Nenad Joldeski,
Elena Moše,
Hristian Petković,
Marija Đunova,

Pece Klečkaroski,

Blagojče Stojčevski,

Jovan Šumkovski,

Atanas Atanasoski,

Mile Ničevski,

OPA (Slobodanka Stevčeska i Denis Saraginovski),

Aleksandar Ivanovski,

Ljubomir Milošeski,

Davor Tocinovski,

Tome Adjievski,

Branko Cerovac,

Kiril Temkov,

online casino font-family: arial, sans-serif; font-size: 13px; font-style: normal; font-variant: normal; font-weight: normal; letter-spacing: normal; line-height: normal; orphans: auto; text-indent: 0px; text-transform: none; white-space: normal; widows: auto; word-spacing: 0px; -webkit-text-stroke-width: 0px; text-align: center; background-color: #ffffff;">Spase Perovski,

Valentin Dimitrovski,

Borče Stojanov,

Marijan Prakicov,

Nebojša Vilić,

Gordana Dautovska-Popovska,

Vlatko Čavkovski

 

 

Izložba je realizirana zahvaljujući pomoći  Ministarstva kulture Republike Makedonije, Ministarstva kulture RH, Grada Osijeka i MKD "Braća Miladinovci" Osijek

 

Izložba će biti otvorena do 03.srpnja 2014.g.

Ulaz na sva događanja je besplatan


Radno vrijeme galerije:

Četvrtak-nedjelja:17:00 - 20:00h

Petkom 10:00 - 13:00h i 17:00 - 20:00h

Grupe mogu dogovoriti termin i van radnog vremena.

Dodatne informacije:

Voditelj galerije Kazamat: Dražen Budimir 095/864 5663

Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript

 

 

 

Svježa kao paradajz:

Suvremena makedonska umjetnost razotkrivena i razokvirena

 

Robert Alagjozovski

 

Ovaj izbor suvremene makedonske umjetnosti baziran je na radikalnoj umjetničkoj praksi koja se u obliku višegodišnjeg projekta razvila kao kolaborativna platforma makedonskih umjetnika van generacijskih, poetičkih i sličnih bliskosti. Ona u svojim načelima želi razbiti sve poznate institucionalne i utabane okvire u kojima se umjetnička delatnost ispoljava. Koristeći format inovativnog umjetničkog projekta, sa namjerom da prevaziđe zastarjeli format likovne kolonije, ona poziva makedonske autore, prije svega vizuelne umjetnike, ali i umjetnike drugih disciplina, intelektualce, filozofe, blogere, na jedan zajednički interdisciplinarni ekskurs van poznatih umjetničkih i stvaralačkih postupaka i formi, a ipak duboko u njima.

Tako se u suvremenoj makedonskoj umjetnosti pojavio jedan poveći korpus umjetnosti i umjetnika (kod bar desetak njih to je već kontinuirani višegodišnji rad na bazi istih polazišta, a različitih rezultata) koji preispituje umjetnost i umjetnički rad preko dva aspekta, odnosno kategorije. To su aspekti autorstva i pojavnog, odnosno fenomenalno-fenomenološkog, u jednom filozofskom smislu.

Ove dvije kategorije se pri tome postavljaju istovremeno i razdvojeno i u međusobnu relaciju jer su autori bačeni u žižu pojavnog, u ogoljenu prirodu, nepristupačnu i neuokvirenu u civilizacijskom smislu. U takvom ambijentu oni nisu obavezni da stvaraju, da prakticiraju umjetnost, već su obavezni da umjetnikuju, odnosno, da preispituju autorstvo, postavljajući sebi sledeća pitanja: šta je smisao autorstva i čina kreacije; kako ono nastaje; kako se autorstvo, kao autonomni čin, suočava sa grupom autora koji su dovedeni u tako blisku relaciju koegzistencije; dali je izolacija, u takvim okolnostima, uopće moguća; dali se autorstvo miješa i kakve utjecaje trpi sa strane grupe; jesu li mogući kolektivni ili kolektivizirani autorski činovi na bazi zajedničkog promišljanja, diskutiranja, analiziranja i sintetiziranja različitih tema i pogleda?

Aspekt pojavnog, odnosno, fenomenološkog, postavlja pitanje konteksta, okruženja, objektnoga, uslova(u kojima autor stvara). Tu se provodi, opet, jedna destabilizirajuća hijazma u odnosu na utabane, uokvirene, opće prihvaćene uslove. Da bi stvarao, autor se obično izolira. Ovdje je on postavljen u jednu radikalnu otvorenost prema drugima, u jednom stalnom zajedničarenju - u nešto što je sasvim suprotno usamljenosti, miru i individualnoj tišini. Drugi dio hijazme odnosi se na uvjete rada. Ne samo što je autor izložen drugosti i mnoštvu, već je lišen i komfornog, uokvirenog, poznatog, svog prostora, te svoje male umjetničke jazbine gdje treba donijeti svoj kreativni porod. On je bačen u nepoznatu prirodnu sredinu, u nenaturaliziranii nekultivirani mikro prostor, koji je isto tako tuđ i drugima, i sva uobičajena pomagala su nedostupna, osim svoje i vještine preživljavanja drugih i još nekoliko pomoćnih alata. Nema četki, boja, nema mramora, nema dlijeta, nema kompjutera, izvora struje, nema Interneta. Instinkt i promišljavanje postaju, opet, najmoćnije sredstvo uspostavljanja odnosa sa tom prirodom.

Ova izolirana postavljenost (u odnosu na prirodu, privilegirani kontekst rada,etc.) i radikalna višednevna izloženost drugosti i ugrožavanje autonomije individualnosti dovodi do različitih rezultata: autorstvo je u stalnom činu ugroženosti svoje autonomije. Ono prelazi iz sferâ intelektualnosti i stvaranja u sfere svakodnevnog kreativnog (pa i egzistencijalnog) preživljavanja i izmišljanja adhoc pomagala. Putem stalnih razgovora, debata, razmena mišljenja koje zadiru u razne teme, od osobne poetike do analize umjetničkog i sociokulturnog konteksta, individualno mišljenje je izloženo stalnom potrebom stvaranja konsenzusa, ali i individualnog isticanja, preispitivanje sebe i drugih; dozvoljavanje autorskog da se ispolji, da se zatvori u sebe ili da se podijeli sa drugima; da se preuzme ili da se utiče na mišljenje ili na kreativnu ideju drugoga/kolege.

Rezultati ove složene situacije su raznovrsne i paradoksalne. Autori nisu obavezni nešto stvoriti, da stvaraju, da zaokružuju svoj rad, već da samo preispituju sebe i druge i da promišljaju sve moguće kategorije koje će u tom zajedničarenju, u toj konfrontaciji sebe i drugoga, bliskoga/oponenta izaći na površinu. Ali seupravo ta situacija pokazuje kao isključivo korisna i podsticajna za autore, tako da su oni postavljeni u jednu situaciju sveobuhvatnog ontičko/epistemičkog mizanabima. Preispitujući kategorije stvaranja i autorstva oni istovremeno i stvaraju i izlažu na uvid drugima i proces i rezultat tog stvaranja. Djela nastaju na bazi utjecaja, razlika, raskola kao inividualni ili čak i grupni rad. To može biti koncept, ideja ili inspiracija, koja se dodatno, nakon de/re/kontekstualizacije, razvije ili djelo koje se stvara baš tu, hic et nunc, pa se čak javlja i djelo koje rezolutno odbija nastati, da se ne stvori, jer autor ili pojedinac smatra da time ruši bazični koncept ili ambijent u kome je postavljen.

Jedino nešto koje grupa konsenzualno radi to je snimanje, dokumentiranje i arhiviranje procesa radikalnog preispitivanja autorstva i pojavnog, što na kraju postaje jedino svjedočanstvo nastajanja autorstva, dokaz autorskog pojavljivanja u pojavnom, sinteza (mada bila i antiteza) subjekta i objekta, mene i drugog, autorskog i neautorskog.

Ali, izgleda da su efekti tog sagoljevanja, razokvirenja, tog sveobuhvatnog mizanabima tako veliki i duboki, da gotovo svaki od autora stvori i pokaže zajednici, tad ili kasnije, rezultat svoga rada, svoga autorskog projavljivanja kroz pojavnog. Sva ta dela u sebi obujmuju aspekte koji su njihova polazišna točka.

Smatramo da su ovi aspekti makedonske suvremene umjetnosti nešto drugačije na sceni, da su transgeneracijski i transpoetički eksperiment, i želimo hrvatskoj javnosti izložiti izbor, nekoliko sekvenci, ove višegodišnje preokupacije i već zamašne produkcije u kojoj je sudjelovalo preko tridesetak suvremenih makedonskih autora ne samo likovne scene.