U ZNAKU ORNAMENTA

 

U analizi djela Gorana Kujundžića kontinuirano se ističe njegovo gotovo opsesivno oslanjanje na fenomen ornamenta iz kojega umjetnik tka široku paletu uzoraka kojima gradi guste i vizualno snažne strukture oslobađajući ih bilo kakvoga značenja. I doista, sukus Kujundžićeva dosadašnjeg opusa nedvojbeno nam to potvrđuje. Na putu koji je ovaj umjetnik odabrao, nema mnogo suputnika u okviru hrvatske likovne scene te ga možemo promatrati kao relativno izoliranu figuru čija je poetika dosljedno prenošena kroz sve segmente njegove umjetnosti. Gledajući ga, međutim, kroz povijesnu dimenziju – što povijest umjetnosti osobito cijeni zanemarujući pri tom nekada i puno važnije komponente umjetničkoga djela – Kujundžićevu bismo umjetnost analizirali na tragu pattern slikarstva, to jest slikarstva temeljenog na multiplikaciji istoga ili varijabilnog elementa određenoga uzorka. Priču o pattern slikarstvu možemo započeti i prije no što se ono službeno pojavilo u SAD-u sredinom sedamdesetih godina budući da ideju repetitivnoga niza istih ili sličnih elemenata u svrhu ostvarivanja dekorativnog efekta nalazimo u ranijim povijesnim epohama.

 Za razmatranje ornamenta u okviru povijesno-umjetničkoga istraživanja važnu je ulogu odigrao Alois Riegl. Taj istaknuti član „bečke škole povijesti umjetnosti“ objavio je 1893. godine studiju Pitanja stila čiji podnaslov glasi Osnove za povijest ornamentike. Radeći više od deset godina na odjelu za tekstilnu umjetnost  u Austrijskom muzeju za umjetnost i industriju, Riegl je spoznao ne samo značaj ornamenta u zapadnjačkoj umjetnosti, nego je na osnovi svojega istraživanja nastojao postaviti temelje za jedno sustavno povijesno-umjetničko istraživanje ornamenta. Pojava ornamenta u okviru zapadne umjetnosti vezana je uz apstraktno-simetrične tvorevine grčkoga geometrijskog stila, no vrlo se brzo među motivima počinju javljati obrisi biljaka ili nekih njezinih dijelova poput lista ili cvijeta. Grčku se ornamentalistiku istraživalo komparativnom metodologijom zajedno sa staroorijentalnim uzorima što je pokazalo da je između njih postojala bliskost i sukladnost. Napravimo li kronološki skok iz vremena prvoga tisućljeća prije Krista u okrilje moderne umjetnosti, uočit ćemo da pristup utemeljen na pattern modelu nalazimo u nekim segmentima Gauginovih, Matissovih ili Klimtovih djela, a još više u okviru primijenjene umjetnosti pokreta Art & Crafts. Podražavanje pattern pristupa nalazimo i u Mondrianovim geometrizacijama, ali i Pollockovim razuzdanim spletovima linija koje u svojoj gustoći vizualno simuliraju određene uzorke. Sustavnost i logiku repetitivnosti pattern slikarstvo duguje serijalnosti minimalističke umjetnosti koja je i na poetičkoj razini imala značaja u oblikovanju ovakvog slikarskog pristupa.

Pristup uzorku kakav njeguje Kujundžić u potpunosti je utemeljen na apstraktom (geometrijskom) vizualnom govoru. Karakterizira ga nehijerarhijski, acentričan i aikoničan pristup s naglašenom dvodimenzionalnošću kojoj treću dimenziju dodaje tek rijetko kao što to čini u nekim djelima iz Potencijala poput Moebiusove plohe. Analizirajući odnos prema motivu, može se reći kako u Kujundžićevu opusu postoje dva osnovna modela. U prvom se oslanja na stroga pravila iteracije jednog uzorka ili manje cjeline iz koje gradi kompleksnu strukturu vlastita geometrijskog svijeta. Drugi pristup utemeljen je na kombinatoričkoj igri u kojoj nizanje i jukstaponiranje uzoraka ne slijedi unaprijed utvrđenu pravilnost. Drugi model upotrebljava češće slažući pritom kroz igru manje elemente u složene asematičke strukture. Kod Kujundžića ornament nije tek usputni motiv ili dekoracija kojom se popunjavaju semantički prazni dijelovi slike. Naprotiv, on je srž i temeljna gradivna jedinica strukture koja oblikuje geometrizirani svijet imaginarnih oblika predstavljen najčešće u akromatskoj paleti. Uzorak je osnovni sadržaj djela. Čak i kada se evociraju neke oaze u kojima se rađa inspirativno nadahnuće, kao što je to u slučaju preuzimanja etnografskoga uzorka vezanog za određeno geografsko područje, umjetnik odabrani pattern semantički poništava lišavajući ga bilo kakvog značenja. Umjetnik ponekad poseže i u onaj bazen inspiracije koji je rođenoj Baranjki i poznatoj učenici Bauhausa, Otti Berger, bio vrlo važan jer je ona unutar svojih tapiserija implementirala elemente baranjskih narodnih nošnji, etnografskoga tkanja kakvo je ondje nalazila i slično. Vratio bih se, međutim prvom spomenutom modelu izgradnje strukture koji sam naveo, a odnosi se na ponavljanje jednog uzorka ili manje cjeline. Djela nastalih na takav način puno je manje, no ona su nam interesantna jer se umjetnikov opus protkan geometrijskom apstrakcijom dovodi u vezu s geometrijskim poimanjem materijalne stvarnosti kojoj pripadamo. Već je starogrčki filozof  Platon tvrdio kako je naša stvarnost satkana od pet geometrijskih tijela – tetraedra, kocke, oktaedra, dodekaedra i ikosaedra. Suvremeni matematičar Benoit Mandelbrot, pišući o „fraktalnoj geometriji prirode“, fraktalima je nazvao nepravilne, ali sebi slične geometrijske strukture koje se sastoje od umanjenih inačica samih sebe. Fraktali nam daju jednaku razinu detalja neovisno o tome na kojoj razini razlučivosti ih gledamo što u njihovu bit ugrađuje logiku iterativnosti. Neka Kujundžićeva djela, poput Lego Religion, Crno-bijele simetrije, Dosade, Zelene Darde, Uzorka ili Pseudoperspektivne religioznosti pokazuju upravo fraktalni karakter razvijajući u određenoj mjeri i opartističke vibracije unutar vizualne površine. Rekao sam da je prostor Kujundžićevih slika prvenstveno dvodimenzionalan tako da se inzistiranje na promišljanju geometrijskih tijela kroz njihovu strukturu može činiti izlišnim, no da tome nije baš tako pokazuje nam serija fotografija Kvadriranje osobnosti sastavljena od 81 crno-bijele fotografije koje prikazuju tijelo umjetnika prekriveno kvadratnom mrežom. Za razliku od ostalih djela, ovdje ne samo da imamo odmak od uobičajeno korištenoga pattern modela, nego autor unutar strukture djela uvlači i semantičku razinu ističući asocijacije na tjeskobu te fenomen slobodnoga tijela zatvorenog u prostornoj mreži. U novijim djelima sve je naglašenija upotreba boje koja pažnju odmiče od isključivo monokromnog crtačkoga narativa koji je postojao ranije približavajući ga poetici takozvanog „pattern and decoration“ stila kroz koji su se intenzivno raskidale granice između zapadnjačke i nezapadnjačke umjetnosti, one visoke i niske te umjetnosti i obrta.

Sudeći prema cjelini koju je Kujundžić predstavio na ovoj izložbi, jasno je da ranije akromatske strukture bivaju polako nadopunjene raznim koloriziranim inačicama. Unatoč tome, umjetnikov vizualni jezik i dalje ostaje jasan i nepretenciozan što u najboljem svjetlu prezentira ovakvu vrstu umjetničkoga pristupa. Drugi važan pokazatelj kontinuiteta inzistiranje je autora na asemantičkim strukturama u kojima je značenje izjednačeno s formom. Upravo zbog toga odabrani oblik mora biti u stanju nositi vizualni potencijal svakoga pojedinog djela što u ovom slučaju i jest tako pa je za zaključiti da kontinuitet poetike utemeljene na strukturalnoj raznolikosti čini okosnicu i najveću vrijednost Kujundžićeva opusa.

 

Igor Loinjak

 

Goran Kujundžić je rođen 1976. u Subotici. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, smjer grafika u klasi profesora Miroslava Šuteja. Doktorirao je 2014. godine na istoj akademiji, te stekao zvanje doktora umjetnosti slikarstva. Nagrađen je od strane Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu za izuzetan uspjeh tijekom studija i izrade diplomskog rada.  U sklopu CEEPUS-ove razmjene studenata, boravio na  Moholy-Nagy Művészeti Egyetem (Moholy-Nagy University of Art and Design), Budimpešta, Mađarska.  

 Zaposlen je na Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti kao redoviti profesor. Na ovome fakultetu je među pokretačima međunarodnih online izložbi AEXPO i AEXPO futura koje su usmjerene na izlaganje umjetničkog rada profesora koji rade na učiteljskim i pedagoškim fakultetima, te studentskim likovnim izrazom istih.

Izlagao je na samostalnim samostalnim (Osijek, Zagreb, Vukovar, Vinkovic, Grožnjan,  Knin, Sarajevo, Pečuh, Široki Brijeg) i brojnim skupnim izložbama. 

Osnovni likovni medij u kojem oblikuje je crtež na papiru. Opus Gorana Kujundžića je godinama usmjeren na oblikovne forme ornamenta. U svom radu proučava strukture oblikovanja ornamenta, te slijedi neka od načela formiranja ornamentalnih površina. Kroz takav postupak autor pokušava reaktualizirati te iznova afirmirati ovu izrazito prisutnu likovnu formu tijekom povijesti umjetnosti. Ovaj pristup je najizraženiji u djelima nastalim u okviru pisanja doktorske disertacije. Ovi radovi se baziraju na tradicionalnim ornamentima iz  etnografske zbirke Muzeja Slavonije u Osijeku.

 

E-mail: [email protected]

Mob: 0981692073

Web stranica: https://goran-kujundzic.com/